Petra Zanki


photo: Douglas Abuelo
U rezidenciji: lipanj/srpanj 2013.
Kroz lipanj i srpanj 2013. ZPC ukviru artist-in-residence programa ponovno ugošćuje umjetnicu Petru Zanki.

Kako bismo vam Petru što bolje predstavili, postavili smo joj par pitanja.

1. Zašto se baviš plesom, kako si započela plesati? 
Suvremenim plesom sam se započela baviti kada sam došla na studij književnosti i francuskog jezika u Zagreb. Te sam godine kupila kartu za predstavu “Extra Dry” Emia Greca na Tjednu Suvremenog plesa. Prvi put u životu vidjela sam nešto što pripada svijetu kojem sam i ja željela pripadati. Nakon predstave pomislila sam: Ja želim ovo živjeti. Želim živjeti ovaj prostor i ovo vrijeme, svaki dan.” U isto vrijeme krenula sam na radionice suvremenog plesa u SKUC-u na Šari i Savi pod vodstvom Milane Broš, Ive Nerine Sibile i Ljiljane Zagorac, koje su mi usadile duboko poštovanje prema toj umjetnosti te interes da nastavim raditi dalje. To su prve osobe koje su u meni posadile klicu ljubavi prema plesu.  

2. Čime se trenutno baviš kao plesni umjetnik, tj. koje su ti preokupacije?

Trenutno me zanima kako razviti vlastitu autorsku poetiku, tj. što je ono po čemu se moj rad specifično razlikuje od drugog umjetničkog rada i po čemu je to što to imam za reći autentično, čisto, iskreno i nužno. Pokušavam svom radu dati specifičan potpis i razviti vokabular, dinamiku i pejsaž koji je jedinstven u načinu viđenja svijeta. Osobito me zanima na koji način plesnim jezikom mogu prenijeti istine o svijetu gledateljima, pokušavajući dotaknuti pitanja o kojima svakodnevno razmišljam, ne nužno i na racionalan način: Zašto sam ja ja, a ne netko drugi? Što je u osnovi ljubavi? Čemu bol? Želja mi je označiti prostor rada radije kao opus, fazu, nego kao svaku predstavu za sebe. Time se na neki način želim približiti vizualnoj umjetnosti i osigurati da mogu raditi duže na jednoj ideji. Radim jako sporo, pitanja kojima se bavim su velika, i stoga mi je važno da im dodijelim prostor i vrijeme koja zaslužuju dok ne budu odgovorena, barem u mojoj glavi.

3. Što trenutno radiš? 


photo: Damir Žižić
Trenutno snimam film te koreografiram pokret za novi solo koji se bavi suodnosom djetinjstva, sjećanja i nesvjesnog utjecaja traumatskih iskustava i općenito uspomena na pojedinca u odrasloj dobi, koji će biti prikazan ove jeseni u Zagrebačkom plesnom centru. Također, intenzivno razmišljam o dokumentarnom filmu koji prati rad i život Gregory Batesona: “Ekologija uma”. Bateson je između ostalog bio antropolog, filozof, sociolog, pjesnik, semiotičar i kibernetičar zagovarao je međusobnu povezanost svih stvari i radikalnu ideju promjene načina na koji mislimo, vjerujući da nam umjetnost može pomoći da umanjimo želju za kontrolom svijeta.

4. Uskoro će i tvoja premijera - reci nam nešto o novoj predstavi (gdje je polazište inspiracije, koja je nit vodilja, da li je u prvom planu pokret, tijelo u pokretu, odnos tijela i glazbe, odnos tijela i neke druge discipline) 
Za pretpostaviti je da tijelo, za razliku od uma nikada ne zaboravlja. Naprotiv, pomaže nam da se sjetimo. Obično su događaji kojih se ne možemo sjetiti zapravo oni koji su za nas najvažnija u životu. U ovoj predstavi pokušavam komunicirati upravo s takvim sjećanjima, povezati svoje iskustvo s iskustvom svakog gledatelja. Tražim poveznice koje su u mojoj osnovi, i osnovi svakog bića jednake. Motiv za ovu kao i druge predstave dolazi iz osobnog iskustva. U ovoj novoj predstavi, pitam se, zašto često upadamo u istu rupu i ponavljamo vlastite pogrešne obrasce bez obzira koliko se tome suprotstavljali. Pokušavam doprijeti do centra tog iskustva. Predstava je koncipirana za pet plesača: tijelo u pokretu, zvuk, sliku i svjetlo. Svi oni rađeni su tako da budu jednakopravni i jednako su važni za izvedbu ove predstave.

5. Reci nam što publika treba znati odnosno da li se trebamo usmjeriti na nešto vrlo specifično unutar predstave? 
Svaki gledatelj trebao bi se usmjeriti na vlastiti doživljaj izvedbe. Predstava koju radim ne nudi odgovore, ona uranja u prostor pojedinog pitanja koje me zaokuplja, koje otvorim u uvodnom ili opisnom tekstu i koji se treba osjetiti, bivajući tako prije senzorijalno, nego racionalno iskustvo. Kada bih uspjela, recimo da je doživljaj sličniji doživljaju razumijevanja poezije nego eseja.

6. Opiši u par rečenica kako stvaraš predstavu, što tražiš od svojih plesača i suradnika? 
Sam proces traje jako dugo. Na svakoj predstavi radim najmanje godinu dana. Slušam ono što sam u ovom trenutku života iznutra i slušam ono u čemu je svijet u ovom trenutku izvana, zatim reduciram i ostavljam samo ono nužno što postaje baza za rad na koreografskom materijalu. Umjetnost koju radim neodvojiva je od života kojeg živim zato su i moji suradnici uglavnom moji prijatelji, kojima se divim i kao ljudima i kao umjetnicima. Poštujem njihovu estetiku jer je posebna, buntovna i neponovljiva, pomalo “edgy”i “outcasted”. Za svakog od svojih suradnika sa sigurnošću mogu reci da su veliki individualci i plemeniti ljudi.

7. Opiši nam jedan (a)tipičan dan u životu koreografa! 
U životu koreografa ne postoji tipičan dan. Svaki je dan kao ponovni susret sa svijetom. Svaki dnevni događaj čitam kao poruku i razmišljam što mi je time htio poručiti i kako se odnosi prema onom koji mu je prethodio ili uslijedio. Fokusiram se na male stvari, mikrokretnje, na to kako  je sunce danas zašlo, da li je način na koji držim žlicu pri jelu drugačiji od načina na koji sam držala žlicu u djetinjstvu i kada sam zapravo naučila vezivati cipele. U međuvremenu provodim dosta vremena baveći se produkcijskim dijelom rada, radim jogu, trčim, pazim na prehranu, gledam svijet oko sebe. Brojne godine provedene u dvorani, na treninzima, radionicama, masterclassovima i vježbanju, proizvele su toliko šuma u mojoj glavi da se u jednom trenutku više nisam usudila ni pomaknuti. Ni jedan pokret više nije bio moj.  Sada reduciram: šutim, gledam i slušam.

8. Što želiš da publika ponese sa sobom nakon što odgleda predstavu? Da li je to važno? Zašto?
Imam veliko poštovanje prema gledatelju i stalo mi je da to što imam za upitati dođe do njega, želim da se osjeća dobro, da razumije predstavu od početka do kraja, da zajedno sa mnom uroni u izvedbu. Voljela bih kada bi sa sobom nakon odgledane predstave ponio djelić svjetlosti svijeta zbog kojeg znam da to što radim ima smisla dalje raditi. Danas, u Hrvatskoj, u svijetu, želim da gledatelj sa sobom ponese olakšanje i mir.