14

Na lokaciji:
DK Gavella, Frankopanska 8-10
, Zagreb
19. studenog u 19:30 h
CIJENE U PRETPRODAJI (ZPC Ilica 10):
75 kn - redovna cijena
50 kn - za studente, umirovljenike, te članove udruga DOMINO, UPUH i UPPU "PULS", studente Akademije dramske umjetnosti, članove Kulturnog pokaza
45 kn - za članove HIPP-a (polaznici ZPC tečajeva)

CIJENE NA DAN IZVEDBE (u Gavelli od 18h):
100 kn - cijena za sve na dan izvedbe

*NAPOMENA: Rezervirane ulaznice moraju se preuzeti najkasnije pola sata prije najavljenog početka predstave

POSEBNA PONUDA

Ukoliko kupite ulaznicu za Cocktails ostvarujete dodatnih 10% popusta na redovnu cijenu za '14' X

Cie. Didier Théron (FR)
Plesni memoar / Koreografija za devet plesača

''Riječ je o političkom djelu koje tematizira grupu, solidarnost, tlo, teritorij, republiku. Kao koreograf koji dolazi s jednog teritorija u ovom se djelu bavim problemima s kojima smo u stalnoj vezi, a koji su također osnova naših društvenih pitanja. Izbor meni bitnih glazbenih, plastičnih i prostornih elemenata sastoji se od:

- istraživačkih protokola koji se tiču tijela (uz neka ograničenja)
- elemenata povezanim s ratnom stvarnošću - glazba (Marseljeza i himne, pjesme te njemački napjevi) - zastave, transparenti, barjaci - oružje – hrana- voda- zemlja
- scene koju promatram kao prostor transformacije. Rat mijenja našu percepciju stvarnosti – čin destrukcije također je umjetnički čin – izmjena redoslijeda stvari – ratišta – karta Europe – intimni prostor.

Oslanjam se na djela slikara Otta Dixa, Georgea Grosza te nešto suvremenijeg Thomasa Rentmeistera.

Pitanja koja si postavljam su: Kako umjetnički i emocionalno prevesti pojmove nacije, identiteta te vjerovanja u jedan identitet? Kako govoriti o pripadnosti grupi, rođenju Europe koja se razdjeljuje, žrtvovanju, predanosti, poštovanju?

Prostor je ogoljen: arhitektura tijela u ovom prostoru osnova je projekta – tlo je prostor ocrtavanja tijela- ako se pozovemo na Georgea Grosza i Otta Dixa. Kako govoriti o 14 i fizičkom ratu, smrti, ratištima, ženama i muškarcima, emocijama?

Kako propitati ulogu glazbe u ratu, njen utjecaj na tijela, na grupu?'
'

(koreograf: Didier Théron)



Koreografija: Didier Théron
Glazba: Fabien Dardennes
Kostimografija: Laurence Alquier
Umjetnička suradnja: Thomas Guggi, Michèle Murray
Plesači: Aymeric Bichon, Mathieu Calmelet, Marie-Charlotte Chevalier, Thomas Guggi, Yoann Hourcade, Deborah Pairetti, Didier Théron, Joan Vercoutere, Samuel Watts
Koprodukcija: Théâtre de l'Archipel, scène nationale de Perpignan, Théâtre d'Aurillac
Realizirano uz potporu Francuskog instituta i Goethe instituta, u sklopu europske turneje skupine Didier Théron
Predstava je nastala povodom obilježavanja sjećanja na prvi svjetski rad.


Autodidakt, rođen u Béziersu, živi i djeluje u Montpellieru, međunarodno afirmirani francuski koreograf Didier Théron u svijet plesa ulazi kroz suradnju s koreografima poput: Merce Cunningham, Dominique Bagouet, Trisha Brown a potom učeći i kod japanskog Zen majstora Harada Tangen.

1987. osniva vlastitu kompaniju te već 1988. dobiva nagradu festivala u Avignonu za predstavu Les Partisan (predsjednik žirija bio je koreograf Dominique Bagouet). Prva su međunarodna gostovanja kompanije u Japanu 1993. godine, i od tada redovito prezentira svoje radove diljem ove zemlje ali i svijeta. Predstava Harakiri, politički nabijena, nominirana je u tri kategorije za prestižnu nagradu Robert Helpmann Awards u Australiji. U studenom 2013., prima prestižnu nagradu Le Grand Prix Setouchi za djelo Gonfles. Zagrebačkoj se publici predstavio sa predstavom Shanghai Boléro tijekom festivala Tjedan suvremenog plesa 2012. godine.

U studenom, uz potporu Francuskog instituta i Goethe Instituta, postavlja predstavu 14. Ovo djelo predstavlja koreografski osvrt, svojevrsni memoir, na teme vezane uz 1914., godinu i asocirane uz 1. Svjetski rat te utjecaji koji su opipljivo prisutni u svijetu danas. Predstava u Zagrebu dio je Europske turneje.

Koreografsko istraživanje Didier Thérona, a koji često koristi teme vezane uz pojmove pisanja, grafike, mjera, usmjereno je na govor tijela; pomoću kontroliranih impulsa, ponekad grubih gestikulacija ali uvijek čistih linija, umjetnik se poigrava grupnim formacijama u prostoru, te uvijek podsjeća na poruku da je ples univerzalni jezik koji nas približava književnosti, vizualnim umjetnostima i zvuku.


Dodatne informacije:
institutfrancais.hr/zagreb/14-2
www.didiertheron.com/creations/14


Intervju s Didierom Théronom

Objavljeno u: L’INDEPENDANT (Francuska)
Datum : 3. studenog 2014.
Novinar: Julien Marion

« Prvi svjetski rat (1914.-1918.) sve nas je obilježio. »

U rezidenciji u kazalištu l’Archipel, koreograf Didier Théron predstavlja nam predstavu « 14 » koja će se odigrati 6. i 7. studenog u Perpignanu.

Što Vas je navelo napraviti predstavu « 14 » upravo u ovom periodu obilježavanja stogodišnjice Prvog svjetskog rata ?
Htio sam krenuti od osobnog iskustva budući da je moj pradjed, koji je bio u drugoj klasi pješadije, umro 1915. godine. Iz tog sam se razloga htio prisjetiti na ovaj nepravedan i okrutan rat koji je bio organizirani masakr teške industrije protiv potpuno nespremnih ljudi. To se dogodilo mom pradjedu, seljaku iz Aveyrona, nespremnom suočiti se s ovim ekscesnim ratom, koji je pripadao generaciji kojoj je bilo nezamislivo iskazati neposlušnost naciji, čak i kad nas vodi ravno u smrt. Obrađujući ovu temu, oslonio sam se na 1914. godinu i početak moderne povijesti Europe.

Međutim, « 14 » nije samo priča rata u rovovima?
Nije, nisam se htio toliko oslanjati na povijest toga rata, no više na tragove koje je on ostavio. Uvjeren sam da nas je ovaj rat obilježio i nakon tri, četiri generacije . Htio sam evocirati poslijeratno razdoblje te pokazati kako je ovo organizirano samoubojstvo uznemirilo obitelji i čitava sela. Tu je bilo toliko priča s malim ''p'', no koje su također dio naše zajedničke povijesti.

Puno se pisalo; brojni su filmovi snimljeni o razdoblju 1914.-1918., no rijetke su koreografije na ovu temu?
Da, i upravo zbog toga smatram da je ples najbolji instrument za ispričati to mučenje i žrtvovanje tijela. U ovom djelu, u trajanju od devedeset minuta bez stanke, devetoro plesača prikazuje izmučena vojnička tijela. Također i tijela civila, koji su, ako već nisu bili u rovovima, bili pogođeni gubitkom oca, brata, sina ili muža. Djelo prenosi te emocije koje su zapisane u koracima plesača. Koristili smo vrlo uvjerljiv i dojmljiv pristup. Ovo je memorijalni rad, sa senzibilitetom pretjerivanja.

Jedan od devetoro plesača, Thomas Guggi, je Nijemac. To je bilo značajno za vaše djelo?
Da, što se tiče plesa, puno mi je značilo što sam mogao raditi na francusko-njemačkom dvojcu. Puno se radilo na tehnikama u kojima plesači pružaju publici toliku količinu emocija koja je jača od arhivskih slika.

Kako ste birali glazbu?
Projekt „14“ zamislio sam kao golemu ''otplesanu'' pjesmu. Od šaputanja do krika, od jecaja do pjesme koja svuda odjekuje. Radili smo na arhivima te pronašli zvučne dokumente iz tog razdoblja: zvuk uzbune koja najavljuje opću mobilizaciju 1. kolovoza 1914., vlakova ispunjenih vojnicima, buke koju stvaraju bicikli, Marseljeza, zvonjava.

Ova je predstava djelomično nastala u koprodukciji s kazalištem l’Archipel, tijekom vaše rezidencije u ovom kazalištu.
Da, puno mi je značilo prikazati ovu predstavu u regiji, a pogotovo u pokrajini Languedoc-Roussillon, jer dolazim iz Béziersa, dok moja kompanija djeluje u Montpellieru. Ovaj je rat trajno obilježio našu regiju, naša sela, naše obitelji.

Što u vama inspirira obilježavanje Velikog rata?

Sretan sam što sam mogao sudjelovati u stvaranju ovog djela. Primjećujem zanos da se o ovom ratu ponovno govori, nakon što su sjećanja na njega tijekom dugog razdoblja bila zakopana.

U svojim ste predstavama koristili moderne elemente. Nije li to bio način evociranja aktualnih vojnih konflikata?
Da, htio sam da ova predstava rezonira s onim što se događa danas, osobito u Siriji. To nije isti rat, ali ponovno se radi o obiteljima čija djeca odlaze u sukobe u daleke krajeve.

Originalni tekst (na francuskom):
didiertheron.com/presse/articles/la-guerre-14-18-a-fait-les-hommes-que-nous-sommes