“ĐUBRAD PROKLETA!”

22.11.2012. | 20:30h pretpremijera
23.11.2012. | 20:00hpremijera
24.11.2012. | 20:00h reprizna izvedba
Koreografija: Natalija Manojlović
Izvode: Martina Tomić (SSP), Petra Chelfi (ZPA), Sara Barbieri (ZPA), Ivana Pavlović (ZPA), Karolina Šuša, Nina Sakić
Predstava nije namijenjena publici mlađoj od 15 godina

U doba kad cijela zemlja pakira kofere za put u Europu, Slavica Zepec na računu ima samo za vlak do Dobove. Granična policija skinut će ju s vlaka i tu njezino putovanje može završiti. Hoće li se Slavica pomiriti sa krajem puta i ostati doma tješeći se ponosnim domoljubljem? Hoće li se vratiti svojim nastojanjima i napornim radom u vlastitom dvorištu uzgojiti sredstva za savladavanje graničnog prijelaza? Hoće li posuditi vojničku čizmu i koračati do izmaka snaga sve do svjetla na kraju tunela?

Na granici između srama i očaja, živi plesna scena. Bavi se lovom na jogu, pilates i poneku promociju skupih automobila, a preostalo vrijeme skuplja plodove svojih kreativnih poriva. Đubrad prokleta, koja se bavi ovom umjetnošću, opire se izumiranju svim silama. Kakav to mazohistični poriv goni ovu sitnu gomilicu da umjesto na kuhano vino i kobasice, odlazi u dvorane, crne rupe civiliziranog društva, i održava svoje mišiće za snagu i za pružanje otpora zdravom razumu. Iako malobrojna, ova populacija pokazuje naznake aktivizma, iskazuje nezadovoljstvo i time signalizira svoju ranjivost.

Može li ta ranjivost stvoriti novu plesnu scenu, uklopljenu u neoliberalističke kriterije plesne umjetnosti? Scenu s novim, pristupačnijim programima za promocije automobila, programe dostupne svima? Programe koji rođendane, svadbe i sprovode običnog čovjeka dižu na višu razinu, programe zbog kojih bismo s pravom konstatirali da smo kulturno društvo.

Ili će plesna scena svoje nezasitno traganje za emocionalnim kretanjem, utažiti u šetnjama po ulicama i trgovima grada, pridružena kolonama megafona i transparenata?

Hoće li se plesna scena pomiriti s krajem puta ili će probiti granicu između srama i očaja? Na koju će samo stranu skliznuti.
Niti ima s krajem mira, niti je se na rub stjerat dade.
Skliski teren stari joj je znanac, a kraj puta neprijatelj krvni.
U podrumima, nekontrolirano će razrasti, probiti kroz asfalte i veže. Ranjivost će odjenuti umjesto čizme i tenka, umjesto transparenata tiskati plakate, umjesto pištaljke zagristi u ideju i samo stvarati. Đubradi prokletoj usprkos.

„Projekt je inicijativa šest izvrsnih mladih plesačica, na čiji poziv sam se spremno i počašćeno odazvala. Njihova narudžba odnosila se samo na izvođački sastav, sve ostalo prepustile su mojim odlukama. Prva od njih bila je da temu predstave odaberemo skupa i vrlo lako, odluka je pala na predstavu o Slavenkama. Promišljanje o tome kakva je to predstava o Slavenkama, nizale su se razne asocijacije od Volge do Jadrana, od Peruna do Putina. Od teorije o Slavenima koji su schiave, pa do teorije o slavenskom slovu, slavenskom antitezom došli smo do teorije o Slavenu koji slavi. Slavi uvijek, svakoga i sve, a najžešće onda kada plače.
Predstava je posvećena našim bakama i djedovima, junacima koji su svoj borbeni duh usmjeravali u borbe za više ciljeve, a ne samo za puku egzistenciju. Predstavom ne namjeravamo nostalgično žaliti za bivšim vremenima, već reći nešto više o zahtjevima novog društvenog uređenja u kojem nema vremena za pogreške, uzajamnu podršku, emocije a još manje nostalgiju.“
Natalija Manojlović, autorica


Režija i koreografija: Natalija Manojlović
Koreografija i izvedba: Sara Barbieri (ZPA), Petra Chelfi (ZPA), Ivana Pavlović, Nina Sakić, Karolina Šuša, Martina Tomić (SSP)
Asistentica za oblikovanje: Martina Granić
Oblikovanje rasvjete: Duško Richtermoc
Fotografkinje: Hana Ciliga i Ana Markić
Plesačice odijevaju: MORH, Mura i Rebel
Projekt je podržan sredstvima Ureda za kulturu grada Zagreba i Ministarstva kulture RH, u koprodukcija s HIPP-om, kroz platformnu rezidencija u Zagrebačkom plesnom centru.